Ubjeđeni ste da ne jedete GMO? Gadno se varate !

 
 
Ima li što slasnije od domaćih pa još organski uzgojenih jagoda ili neretvanskih mandarina?
Možda ste i ljubitelj dobre domaće ili talijanske tjestenine. Poznato je da se najbolja i jedina prava radi od tvrde durum pšenice. Pa još ako je organski uzgojena i s dodatkom modrozelene alge spiruline, zdravlju i okusu neće biti kraja.
Ako nastojite biti ekološki osviješteni i istovremeno fit, vjerojatno volite i osvježavajući, prirodni, iscijeđeni sok crvenog grejpa bogat vitaminom C. I on postoji u organski uzgojenoj varijanti. Štoviše, na internetu možete nabaviti brojne proizvode od organski uzgojenog crvenog grejpa.
No vjerojatno će vas iznenaditi, a možda čak šokirati ako vam kažemo da su sve to zapravo genetski modificirani, odnosno mutirani organizmi, skraćeno GMO-i. Naime svi ovi proizvodi dobiveni su procesom tzv. mutageneze u kojem se radioaktivnim zračenjem ili otrovnim kemikalijama uzrokuju mutacije u genima biljaka kako bi se eventualno dobila neka korisna svojstva.

U svijetu danas ima više od 3.000 vrsta žitarica, povrća, voća, pamuka i drugih biljaka čiji su geni promijenjeni gama zrakama, kemikalijama ili kombinacijom i jedne i druge tehnike.
No zanimljivo je da se zbog toga nitko ne uzbuđuje. Naprotiv i znanstvenici na našim fakultetima patentirali su brojne korisne biljke koje su dobivene na takav način. Kada se one nađu na tržnicama ili u trgovinama, nitko ih ne doživljava kao 'frankenhranu' ili nepoželjne mutante. Zašto je to tako? Zašto čak ni uzgajivači organske hrane ne vide problem u takvoj genetskoj manipulaciji?

Što je mutageneza?
 
Mutacije DNK su prirodan proces i temelj su evolucije. DNK različitih organizama može se modificirati prirodnim putem ili umjetno brojnim fizikalnim, kemijskim ili biološkim agensima. Među fizikalne ubrajamo UV, rendgenske, gama i druge zrake kojima su organizmi izloženi u prirodi. Kemijski agensi su različite tvari poput kiselina, a biološki su različiti organizmi ili mikroorganizmi poput virusa koji svojim djelovanjem mogu utjecati na promjenu gena. Primjerice retrovirusi u DNK domaćina ubacuju svoje vlastite gene pa oni postaju sastavni dio novog genoma domaćina, a ponekad blokiraju djelovanje nekih njegovih gena.

Kada neka biljka mutira, a ta mutacija se očituje kao neko novo svojstvo, pritisak okoliša će obaviti selekciju i odlučiti koje će mutacije i u kojim uvjetima opstati te eventualno čak prevladati. Isto mogu činiti i već tisućljećima čine ljudi. Za razliku od prirodne selekcije, to se naziva ljudskom. Budući da naši davni preci nisu poznavali genetiku ni mutagenezu, njima su trebala stoljeća da od neuglednih, jedva jestivih biljaka, odabirom najboljih, najotpornijih, s najvećim plodovima ili nekim drugim dobrim svojstvima stvore brojne sorte koje se danas koriste u poljoprivredi. No i te biljke su zapravo 'mutanti', a većina njih ne bi opstala u prirodi jer su mnoga svojstva koja su važna nama ljudima prirodi nevažna. Zato kažemo da bi domaće biljke bez nas podivljale – velike sočne lubenice postale bi male suhonjave tikvice, krupne, slatke trešnje koje zovemo hrušt postale bi tek malo veće od koštica, mrkve bi postale tanašno, bljedunjavo, bezukusno korijenje itd. (pogledajte dolje razvoj kukuruza - od divljeg do današnjeg).
Otkrića genetike i različitih procesa kojima se može utjecati na gene omogućili su da se procesi mutacije, a time i novi sojevi stvaraju mnogo brže. Još 1927. američki genetičar Herman Muller pokazao je da se rendgenskim zrakama mogu vrlo brzo uzrokovati uočljive promjene u kromosomima vinske mušice. Mutageneza biljaka zračenjem i kemijskim sredstvima postala je uobičajena u poljoprivredi prije šezdesetak godina. U tom procesu promjene u genima ne mogu se precizno kontrolirati, jer mijenja se cijelo mnoštvo gena pa je konačan rezultat prilično slučajan. Mnoga nova svojstva koja se tako dobiju bit će potpuno beskorisna, a plodovi će nerijetko izgledati kao pravi mutanti. No među mnoštvom novostvorenih osobina naći će se i poneka korisna pa će znanstvenici takve sojeve izdvojiti, patentirati i pustiti na tržište.

Plodovi bez koštica su genetski izmijenjeni
Predsjednik Vijeća za GMO-e, dr. sc. Hrvoje Fulgosi s Instituta Ruđer Bošković kaže da se mutageneza primjerice vrlo često koristi kako bi se agrumi poput naranči ili mandarina oslobodili od koštica jer se takvi puno bolje prodaju.
'Neplodni plodovi mandarina, bez koštica, dobivaju se induciranim genetskim duplikacijama. Kod mandarina to su triploidnikultivari', rekao je Fulgosi.
'Promjene u broju kromosoma u stanicama mogu se potaknuti tretmanima ili primjenom ekstremno niskih ili visokih temperatura, tretiranjem biljnim hormonima auksinima, kalusima dobivenim od endosperma, somatskom hibridizacijom, zračenjem gama zrakama i interploidnom hibridizacijom. Niti jedna od ovih tehnika ne može se smatrati konvencionalnom tehnikom oplemenjivanja; sve su to složene laboratorijske tehnike izmjene genoma', pojasnio je.
No tehnike mutageneze danas se ni na koji način ne doživljavaju kao problem. One se smatraju svojevrsnim ubrzanjem prirodnih procesa mutacije i selekcije. Štoviše, mnogi tako dobiveni sojevi čak se uzgajaju i prodaju kao organski. Nije ih potrebno označavati kao GMO-e, a ne podliježu ni rigoroznim procesima kontrole. Unatoč tome što je suvremena biotehnologija neusporedivo preciznija, a time i sigurnija, danas u svijetu samo Kanada jednako strogo kontrolira sojeve nastale mutagenezom kao i GMO-e.

Neznanje i iracionalan strah

Suvremena biotehnologija također se temelji na promjeni gena, štoviše na značajno usavršenoj, kontroliranoj, preciznoj promjeni tek jednog ili samo nekoliko gena koji su odgovorni za željena svojstva. Dok zračenje ili kemikalije obično utječu na cijelo mnoštvo gena, a time i na promjene u cijelom nizu svojstava biljaka, čak i u onim metaboličkim koja mogu biti problematična za zdravlje ljudi koji ih konzumiraju (mogu uzrokovati alergije i sl.), suvremena biotehnologija ima mogućnost usaditi točno određeni gen koji će biljci dati samo jedno novo svojstvo, primjerice otpornost na sušu ili hladnoću.
Zašto onda ljudi toliko mnogo više strahuju od suvremenih GMO-a? Jedan od ključnih razloga je taj što se oni doživljavaju kao neprirodni križanci jer se u njih usađuju geni nekih drugih biljaka ili organizama. No je li to stvarno problem i opasno?
Fulgosi kaže da uopće nije bitno odakle je uzet neki gen, već je važno na koji način će on promijeniti svojstva biljke. Primjerice ako će je učiniti otpornijom na sušu, a neće djelovati na njezina druga svojstva, takva GM biljka jednostavno ne može biti ništa opasnija od izvorne.
Naš biotehnolog kaže da su strahovi od GMO-a zapravo iracionalni. To potvrđuje činjenica da se pripadnici skupina koje šire 'GMO paranoju' tvrdoglavo opiru čak i prebacivanju gena među biljkama koje pripadaju istim vrstama.
'Davne 1993. njemački znanstvenik Christian Jung i njegov tim na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu pronašli su, izolirali i karakterizirali gen koji je kod divlje repe odgovoran za otpornost na crve nematode koji ponekad potpuno uništavaju nasade kultivirane šećerne repe. Ove nematode inače je moguće držati pod kontrolom samo pesticidima. Prof. Jung je gen iz divlje repe prenio u kultiviranu šećernu repu i tako dobio genetski modificiran kultivar otporan na nematode. U genom kultivirane repe unio je samo taj jedan gen, koji je preselio iz iste vrste, no zbog snažnog pritiska zelenih udruga on u Njemačkoj do danas nije uspio dobiti dozvolu za pokusno polje i za kasniju sjetvu', objasnio je dr. Fulgosi.

Izvor: tportal.hr

Primjedbe